I to bi bilo to. Odigrao sam poslednju odbojkašku utakmicu u svojoj karijeri. Karijera koja nije toliko uspešna, mada koja je ostavila gomilu lepih uspomena, pre svega pravih prijatelja, zajedničkih druženja, mnogih poznanstava, pobeda, poraza, medalja... One malo manje lepe trenutke neću spominjati, ali ih neću ni zaboraviti, već će poslužiti kao neka životna škola, korisno iskustvo.

Šta reći? Jedna od težih odluka u mom životu. Kad se samo setim na koliko treninga i utakmica sam išao. Kako Batica kaže, to ti uđe u krv. Ali to više nije to, nije mi prioritet. Stariji sam, savesniji, zreliji, vreme je za neke ozbiljnije stvari.

Otišao sam prošli ponedeljak na trening (al ne u Futog, mrzelo bi me:) ) da se javim drugarima i da im definitivno saopštim vest. Bilo mi je jako teško, dok sam išao tamo prelistavao sam svoje misli, da li sam siguran da radim pravu stvar. Shvatio sam da jesam. U svlačionici nisu bili svi, što mi je krivo, onima koji nisu bili sam poslao poruku. Čini mi se pošteno sa moje strane. Na moju vest primetio sam da je drugarima žao. Znao sam da to nije iz razloga što sam dobar igrač (u smislu da niko u ekipi nije nezamenljiv, ne kažem zbog sebe, nego da i drugi o tome razmisle), već da me cene kao osobu, kao nekoga ko će im nedostajati. Bar se nadam da sam dobro protumačio reakcije. Stvarno mi je bilo jako teško, čak i dok ovo pišem mi se vuče nešto po stomaku, onaj poznati osećaj kad donosiš tešku odluku.

Ali šta je tu je.

Idemo dalje.

Tu sam za drugare kad god im nešto zatreba.

Na utakmicama kod kuće u prvim redovima.

Na gostovanjima ako stignem, jbg.