Prvi trener ekipe bio je Vladimir Vermezović. Iskreno, kada sam dolazio u klub, a to je bilo odmah po osnivanju, iznenadio sam se ko je trener, ne zato što je bio neki stručnjak već zato što nikad do tada nisam čuo za njega. Njegovo prvo obraćanje igračima bilo je od prilike ovako: „Ja sam Vladimir Vermezović, igrao sam za Vojvodinu, osvojio sam par titula, hajdemo na teren da radimo.“ Toliko o nekom motivacionom govoru i ulivanju poverenja da ovaj čovek zna nešto. Šalu na stranu, iako se nije proslavio kao trener, ostao je svim igračima u dobrom sećanju zbog svoje ličnosti, uvek spreman za zezanje. E da, i to je čini mi se jedini trener koji nas je na pripremama terao da radimo upijače i povaljke na betonu. Alal mu vera...

Sledeći trener je bio Miroljub Molnar. Još jedan anonimus za mene lično, čudnog pogleda i izgleda, poznat po izjavi: „Savo, bez 5 termina nedeljno i table neću ni da pričam“, koju Batica redovno citira kad ga spomenemo. Komedija od lika. Imao je sklonost da šalje poruke na televiziju, al ne odbojkaške već one druge, za posle ponoći.

Zatim je na scenu stupio Milorad Krunić. Iz početka se svideo igračima, treninzi su bili dobri, uglavnom je vikao: „Plava, bjela, plava, plava, bjela...“ kada smo gadjali zone u polju terena. Obećavajući trener, međutim, nije davao niko da mu se meša u posao čak i kad je loše išlo, previše sujeveran reklo bi se, pa je sa jednog sastanka koji smo svi zajedno imali otišao, tvrdeći da ga igrači i uprava dovoljno ne cene. Šta da se radi, možda je bio u pravu. Kažem, možda. Teško, ali možda.

Goran Kamasi - sledeći na spisku. Moram priznati da sam ga pogrešno procenio – dok ga nisam poznavao bio mi je antipatičan, al kroz rad sam imao sasvim korektan odnos sa njim i mogu reći samo dobre reči za njega, ma koliko se moje kolege iz kluba ne slagale sa tim.

Od ove godine, trenersku palicu preuzima jedno od najvećih imena naše i svetske odbojke – Milorad Kijac. Većina igrača (ja naročito) sa nevericom sam primio vest još u julu da će nas on preuzeti. Zvučalo mi je malo neverovatno da trener sa takvim CV-om preuzme prvoligaški klub iz Novog Sada, mada to se i ostvarilo, čini mi se na zadovoljstvo svih u klubu. Svima nam je čast da nas jedno takvo ime trenira i odmah se to moglo osetiti i na treninzima – svi su počeli da donose po 2, 3 majce na trening jer se naporno radi, čovek želi da igrači postignu potrebnu radnu temperaturu na treningu. E sad, koliko se sa druge strane usrećio on? Trener koji ima 8 titula prvaka sa Vojvodinom, koji je vodio šampiona Bugarske, pa i njihov nacionalni tim, dolazeći u tim koji je poluprofesionalan, koji do početka takmičarske sezone nije igračima ispunio sve obećano, koji je nabavio nove lopte tek oko drugog ligaškog kola, koji 2 puta nedeljno trenira na jednoj trećini hale u Futogu uporedo sa još dva odbojkaška tima. Mada, i on sam mora priznati da na raspolaganju ima mlad tim, sastavljen od školovanih odbojkaša željnih dokazivanja. Koliko će opstati u ovim uslovima, pitanje je sad. Srećno mu bilo.
 
                                                 
                                                Milorad Miško Kijac