Sjajna sportska hala u Futogu, identična hali na Klisi, predstavlja idealno mesto za trening... Ali za ljude koji žive u Futogu. Ono što hoću da kažem je da svi moji saigrači i ja živimo u Novom Sadu pa nam je put do Futoga svako veče oduzimao dosta vremena. Moja satnica je bila ovakva: u 18:15h polako počinjem da pakujem torbu za trening, krećem u 18:30h na Novo naselje, gde se ispred Prve vojvođanske brigade sastajem sa ostalim igračima i u 18:45 se svi potrpamo u kola i idemo za Futog. Tamo smo oko 19:05, presvučemo se i u salu ulazimo u 19:30, od kad traje trening, pa do 21h. Nakon toga je tuširanje (ne baš svi) i odlazak kući, kojoj stižem oko 22h. Znači, za trening koji traje sat i po vremena ja izdvajam skoro 4 sata svakog dana. Pomalo čudno zar ne? Više mi treba da odem i da se vratim nego što traje trening. Većini igrača to nije odgovaralo, već je svima dozlogrdio Futog (ne vređam Futožane, već one što su nam tamo dodelili termine!). Dugo je trajala borba da dobijemo termine u Novom Sadu, u Futogu nismo imali ni publiku na utakmicama, tek poneki entuzijasta koji se nakani da dođe i naravno rodbina igrača. Konačno smo pre nedelju dana dobili termine na Spensu, taman kad sam ja odlučio da prestanem da treniram (ko za inat).